Dvojica naših penjača, Joško Purko i Miljenko Bartulović, upustili su se u pravu avanturu: pohodili su staru Grčku, družili se sa Bogovima i smrtnicima, i uz to i penjali. Nihovo putovanje započelo je 25. travnja, a završilo 4. svibnja 2002. godine. Nakon povratka odlučili su podijeliti to nesvakidašnje iskustvo sa nama.
Slike koje prikazuju samo dio te avanture pogledajte ovdje.
Ako ikada krenete u Grčki svijet, uzmite brod i zaplovite. Možda brodovi s kojim smo se mi otisnuli i nisu uopće brodovi, jer brod bez jidra i nije brod. Čemu onda vitar, ako ni jidra da se s njim po moru natiže. Ali šta je tu je, plovit se mora. Nakon što smo u četvrtak krenuli iz Splita s jutrom smo stigli u Anconu. Joško i Ja pokušali smo pronaći "krnje" brodove kojima bi krenuli dalje u zemlju dice Zeusove, trebali smo nekako nabavit pakline za brod i odlučit se koji ima nama najbolja jidra. Pošto smo pronašli jedan bili i pitali kapetana oće li nas primit i koliko ćemo dugo boravit na tom sinjem moru i hoćemo li proć kraj sirena grčki, božanstveni, i on na sve to reka "da", i to da će nan uzet 68 zlatnika i da ćemo krenuti kad sunce bude na 18 i 30 stupnjeva od ko zna čega i da se ni igrat s sirenama, i da mu je did bi Argonaut....
Sada kada je bilo sve sređeno za putovanje na obale nam ciljne, počinjemo lutanje po tom lipon talijanskom gradu. O njemu se mislim sve zna osim da je lip tako da samo ovo popunjavam u listu pridjeva o njemu i partimo daje.
Posejdon je nigdi linčarija ili ispija vino božanstveno s Eolom silnim i priča o prošlim danima, i o tome kako ga ni više voja mutit more i da nema više pomoraca stara kova i da otkada je Zeus ostari da mu se ni gušt svađat s nikin.... I da vise ne gre na more jer ne voli buku i dim...
Brod je plovi lipoton takvi mora 19 sati, a ni Zeus se nije miša... sinove je osveti davno.
Negdi oko jutra ugledasmo prve zemje morem okružene, i plovismo lipotom plavog im mora. Kasnije stigosmo na kopno didova dični, Patras grad-luka brodova. Malo neuredan i u toj neurednosti simpatičan i drag gradić razbacani kuća koje ka da se dive balkonima svojim nad susidovim nebom.
Izlazimo na kopno. Stari derutni autobus i vozač koji sve zna. Da su mu bozi rekli kamo idemo i da ulazimo... i da izađemo (mislim da nigdi nema tako simpatični vozača autobusa kao u toj zemlji). Tražimo stanicu za autobus. U dućanu se raspitujemo, mladi momak mi kaže na polu engleskom da sam na stanici. Malo se osvrćem i mislim sigurno me nije razumi, kupi ću malo mlika, ako ne, ništa. Ali u biti je sve bilo obrnuto, ja nisam razumi njega, stanica je uistinu tu. U dućanu postoji šalter di se kupuju karte za "dalje".
Kupnja karte je bila prva mala avantura, tribalo je izać na pola puta od Patrasa i nekog mista u unutrašnjosti, pješačiti pet-šest kilometara ....
Nakon pola sata (činovniku se raspa PC) u ruci sam drža dvi karte do jedne od Grčkih penjačkih nedođija....
U autobusu mladić iz dućana radi kao kontrolor, zamolimo ga da nas obavijesti o mjestu gdje bi trebali izaći, ali on je sve znao, energično je pokazao da će on paziti na sve, a mi ima samo da putujemo i uživamo (mislim da nigdi nema tako simpatični kontrolora autobusa kao u toj zemlji).
17 je uri (sat u Grčkoj žuri uru isprid našeg)
Autobus je stigao u Rio! Mjesto udaljeno desetak kilometara od grada. Izlazimo iz autobusa i svi zajedno ulazimo na trajekt, prelazimo morski kanal. Penjemo se u autobus i nastavljamo dalje. Zemlja maslina. Nakon po ure Vozač staje, na jednom dijelu puta prema nigdje. Izlazimo. Da li ste kada bili negdi u nekoj nedođiji, tako sritni ka nas dvojica u tom trenu.... Neil Amstrong je bi manje sritan, mora je pazit šta će reć, a mi smo onako pretrpani stvarima(opremom za penjanje, spizom, kućicom od jidra) baljezgali gluparije, i hodali Sinjskim poljem i nadali se moru...
Staje nam, siva toyota, upadamo:
-Kukoć, Rađa, Split, Croatia
-Eto van sad na; mislin ja u sebi, najjači smo
-di će te
-idete penjat
-lipo je tamo, ima ljudi dolaze penjat...
I tako nismo pješačili tih nekoliko kilometara do Varasove. Kako se zove kultno misto svi grčki penjača (kako smo kasnije saznali), a u koje smo mi stigli.
penjalište Varasova
Misto je jako simpatično, Sinj na moru.
Nekoliko šatora je već tu, uz more. Stine su lipe (da me čuje koji psiho)...
Purko je već u stini:
Batman, prvi grčki smjer koji je pomaka granice između klina i spita, bar su nam tako rekli.
Zaspitan je tipa: padni i skupi ću te na podu...
- Amo jist Purko, mrak je
Ne znam kako bi opisao srdačnost ljudi koji su tu već bili postavili tri, četiri šatora, nešto nevjerojatno. Zapalili su vatru uz more, ja se kupam, oni kuhaju čaj... pričamo, uživamo....
Oni: dvije cure i nekoliko muškaraca u njihovu društvu, malo dalje jedna mala alpinistička škola, dva momka koji su došli na jedan dan iz Atene (250 km) penjati...
pozvani smo u "tavernu" na druženje...
Joško uči grčki, zafrkancija i smjeh... jedemo grčku salatu....
Skoro sam zaboravio spomenuti ljepotu dviju cura iz društva, tako grčki božanstvene....
Jutro drugog dana;
penjemo sportske smjerove na zapadnom sektoru, lipo je iako se je nebo malo naoblačilo. Varasova je poznata po Big Wall climbing-u tako da navečer odlučujemo krenuti dalje (nismo ponijeli ništa od opreme za takove stvari).
Doviđenja Varasova.
Stopiramo, staju nam dvije seoske lole, ubacivamo stvari u jedan stariji pickup sjedamo odvojeno u dva različita auta, oni voze paralelno jedan s drugim, ništa opasno oni su gospodari ovih puta... iako ne idu u našem smjeru, ako uopće znaju di idu, voze nas do izlaska na glavni put....
Stopiramo autobus za Atenu, nitko nas ne pita za kartu... izlazimo s trajekta. Vozača gradskog autobusa pitamo kako doći do glavnog kolodvora. Maše rukom da uđemo, sve on već zna, a i mi. Ne treba pitati ništa zna Vozač di nama triba....
U Patrasu smo ponovo, zadnji autobus za Kalogriju (slijedeća penjačka destinacija) je otiša prije 5 min. 19 sati. raspitujemo se za smještaj, na recepciji nam frajer kaže da potražimo pansion Nikos najjeftiniji u gradu, "svi znaju di je samo pitajte". Čudna građevina, recepcija je na vrhu zgrade - vlasnik oće uživati, a ne crnčiti. Lipo je, pomalo bordelska atmosfera, iako vjerujte mi ovo je jako pristojan pansion -25 eura za nas dvojicu...
tražimo dalje....
nakon pola sata hoda smo u hostelu... 9 eura po glavi i upadamo...
ovdi susrećemo zanimljive ljude, jednog Albanca, kaže da je automehaničar, dvije cure iz engleske koji ne znaju šta će sa sobom....
gazdarica za razliku od njenog muza nije baš... ali njen muž je "strašan"...
Jutro je i mi smo u autobusu za Kalogriju, mislim da nigdi nema tako simpatični konduktera autobusa ka u toj zemlji. Prolazimo kroz manja mjesta. Mislimo da smo u Maroku (ne znamo zašto tamo još nismo bili), prekrasno...
penjalište Kalogrija
Ostavljeni u nekom polju na nekom raskrižju krećemo dalje....
Samo ću reći: dva prekrasna dana, pet, šest, deset kilometarska pješčana plaža, toplo more, uostalom slike će sve reći.
Dižemo se, još je mrak... danas želimo stići u Atenu...
Na cesti za nigdje staje autobus, izlazi isti onaj kondukter koji nam je naplatio karte pri dolasku...
vozimo se...prema Patrasu...
Kondukter šapuće nešto momku na sjedalu ispred....
Moramo izaći ? Kod povratka se treba presjedati... objašnjava nam kondukter da je on sve sredija.... ?
mi smo u istom onom Marokanskom gradu...
dolazi autobus... mladac s kojim je kondukter razgovarao nas upozorava da to nije naš autobus i da on sve zna....
ponovo smo u Patrasu...
u autobusu za Atenu....
Atena
Ko sam ja da pišem o gradu Bogova nekad moćni, šuti ću... svak može doći tamo i plakati o lipoti onog što smo nekada bili ....
Vraćamo se u Patras kasno uvećer.... odlazimo u isti onaj hostel...
Zadnji grčki dan
Kada vas starac uzme za ruku sjedne Vas u auto i odvede na mjesto koje je čuo da tražimo, treba se samo nakloniti gostoprimstvu toga kraja....
